Na putu za humanost nema prepreke

Sedamdesetsedmogodišnja Zora Lazarević iz zaseoka Metalice iznad Varaga, na Severu Kosova, živi sama u trošnoj kući. Sa socijalnom pomoći od 7000 dinara, gluvonema i sa izostankom brige bilo koje druge institucije ili društva, preživljava zahvaljujući bratancu Radosavu Lazareviću – Laletu, iz Zubinog Potoka, koji, iako i sam u lošem materijalnom stanju, uz svoju petočlanu porodicu, nosi joj najosnovnije životne namirnice na svaka tri do četiri dana i brine o njoj.

Do Zorine udžerice je teško stići. Ima oko četiri kilometra uspona, bez puta, kojim može proći samo terensko vozilo i putnik namernik.

Jedan takav je skoro pronašao ovu staricu – poznati mitrovački ugostitelj i radnik elektrodistribucije Saša Dedović, koji svoje slobodno vreme, kao zagriženi ljubitelj prirode, lova, ribolova i motociklističkih trka, koristi za vožnju po usponima i obilazak prirode.

Ovog puta je Zoru Lazarević upoznao u bolničkom krevetu u Kosovskoj Mitrovici, nakon što se Zorin rođak obratio Elektrokosmetu sa molbom da popravi električne vodove prethodno uništene u nevremenu, i zbog kojih je Zora ostala bez struje.

Izvor se nalazi na oko 200 metara oko kuće, opet nepristupačnom stazicom. Zora ide svakog dana do izvora da natoči vodu, osim kad je bolesna. „A tada izgleda i ne pije“ – navodi mitrovički putopisac u svojim video zapisima.

„Taj pogled, osmeh i nemoć, ta slabost žene koja nema više snage da se bori“, opisao je u razgovoru za KoSSev prvi susret sa majušnom gorštakinjom, dodajući da neće nikada da zaboravi sliku koju je zatekao kada ju je obišao u bolnici, a potom i kada je video gde ona živi.

Trošni basamaci, zubom vremena oronuli direci na maloj verandi, kućića spolja od drveta, unutra orunjen malter, na vratima Kralj Petar.

I sva unutrašnjost kuće, a to je gotovo kao jedna prostorija – je kao oltar prekrivena slikama svetaca sa zidnih kalendara i ikonama. Zora Lazarević je iz svešteničke porodice, a stric joj je bio protojerej Mladen Radenković.

Dva kreveta, metalni i drveni, šporet, stočić, jedna stolica i hoklica, vitrina, čini oskudan nameštaj. Ova prostorija je sve njeno. „Ovo je dnevni boravak i špajz, ovo je njen život“ – opisuje video zapise Dedović tokom nedavnog obilaska Zore po izlasku iz bolnice.

Obezbedio joj je lekove koji su joj bili potrebni za lečenje, Elektrokosmet je popravio struju, a danas je ovaj humani čovek pomogao da obezbedi dokumentaciju za primanje starosne penzije koja joj po kosovskom zakonu i pripada.

Sutra će joj kupiti i odneti frižider koji do sada nije imala.

Dedović na kraju poručuje da niko nije zaslužio ovako da živi pored „nas svih koji imamo sve i svašta“.


Dedović već pomaže i brine o sestrama Tamari i Tijani Lazović iz sela Banje kod Zubinog Potoka, koje odrastaju bez roditelja, a o kojima brinu tetke. One nose ista imena kao Dedovićeve ćerke bliznakinje, što je bio i dodatni motiv da im već nekoliko godina pomaže, osim što ga je ganula njihova sudbina.

Na Božić bez roditelja, sa ljubavlju koju im drugi pružaju: Tamara i Tijana hoće kuću i igralište

Tamara i Tijana Lazović iz Zubinog Potoka i dalje bez svog krova nad glavom: Nemamo nijednu želju 

Comments

comments



Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.