LAŽ(OVI)

Izvor: Gora Press (tekst je izvorno preuzet i nije lektorisan)

Kao nikada do sada, zatrpani smo svakodnevnim lažima ili laganjem. Od laži se ne može disati, ne možemo podići glavu; ne možemo pročitati ništa osim laži, nekada su laži bezazlene, bezopasne, onako u prolazu i iz navike; nekada su kolosalne i veoma opasne; moćnici stvaraju lažnu sliku svijeta da ne vidimo šta oni rade u stvarnosti; to rade i sitne duše iz istih razloga.

Svi očekuju laž od suprotne strane, ali i svi lažu suprotnu stranu da bi se kobajagi prikrili, maskirali ili da bi pobjegli od sebe; da poture drugome, da se sakriju. Laž je opšta jer je na svakom koraku, na svakom mjestu i podrazumijeva se; svi znaju da jedan drugoga lažu i svi od svakoga očekuju da ga laže.

Lažovi su najrasprostranjenija vrsta; jedni od drugih uče kako će dugoga da slažu, a često biva da neko nekoga laže baš sa istom laži sa kojem je ovaj lagao njega prije neki dan; radi se uveliko, i gotovo svaki dan, na tome da laž bude upečatljiva, lijepa i dopadljiva, da čovjek u nju povjeruje, da joj se izraduje i da se u nju zaljubi radi toga što je doterana i smislena. Možda čovjek zna da je neka stvar lažna, ali joj vjeruje zato što je lijepa, neodoljivo privlačna i ponekad zavodljiva. Prosto je milina da uživaš u ljepotama laži, da joj se diviš i da ih poželiš još mnogo puta. Poželiš da joj praviš društvo, da te ona zavodi i da je ne daš nikome da ti je uzme, otme ili uskrati.
Laž je sakata istina, ali je lijepa i toliko neodoljiva da privlači čitav svijet. Svijet se prosto kupa u lažima, prosto se u njima baškari, izležava se na njihovoj prostoti; čovjek ne može ništa bolje da smisli. Laž je planetarna, svakodnevna, ali u isto vrijeme i banalna da je više ne primjećujemo, da je s nama srasla i da bez nje ne možemo da da živimo. Ako ne slažemo ili ako nas ne slažu kao da smo promašili život, kao da smo uzalud proveli dan, kao da nam je uzalud prošao život.
Laže se svuda: u kuću, na posao, na sastancima i svuda gdje se sastanu dva čovjeka; više od dva čovjeka je horsko laganje, kakofonija laži i laganja, pozorišna predstava laži i izmišljotina. Lažu svi: djeca roditelje, ali i roditelji djecu što je skandalozno, neuki ljudu, ali jednako i oni koji su učeni ili školovani… svi na svoj način i po potrebi, a one su velike i ne mogu da se stignu; trka za njima je velika ali i laži ih u stopu prati. 

Istina se uvija u laž, krije se da je niko ne zna, a, Boga mi, krije se i od sebe. Laž je vrzino kolo koje se ne prekida i ne kvari. Ukoliko se prekine laž, prekioda se i nestaje smisao postojanja, urušava se ogromna zgrada laži i nastupa ogromna praznina od koje se ljudi plaše više nego od laži: ljudi ne dozvoljavaju, zaziru da laž nestane, da se ukine i da se protiv nje nešto ružno priča.
Laž je izokrenuta stvarnost i zar ljudi masovno ne dube na glavu i nema ko da ih okrene da stanu na noge. Svi ih glade i viču mu da tako treba i da je tako najbolje, a sve to zato što su i oni takvi. Ljudi namaju kriterijum za ništa; sve sa svačim brkaju, prepliću i ništa ne poznaju kao laž. Sve im djeluje i izgleda kao istina i nemaju potrebe za reakcijom. Ljudi su se prosto navikli na takav (ne)red stvati i tjeraju po svome.

Laž je u nama i od nas. Kako možeš da se susretneš sa lažima ako sa njima nemaš nikakav dodir, ako sa njim ne komuniciraš. Ako si u njenom društvu, onda te ona sama pohodi, okupira, obilazi oko tebe i izlije ti se na glavu.

Ne razumijem kada neko ko stalno laže kaže: Kako je moguće da mi se nešto desi, a ja sam dobar? On zaboravlja ili namerno pred drugima, ili neće sam sebi da prizna ni kada je sam sa sobom, da ne može cijelo vrijeme da laže a kada mu se laž obije na glavu da govri kao da ništa nije u životu radio, najmanje lagao; kako može čovjek da očekuje nešto drugo osim da mu se laž vrati i obije o glavi. A i nepravedno bi bilo ako bi bilo drugačije.

I lažovi očekuju da ih niko ne laže, i oni su najveći dokaz da je laž nedozvoljena, neprirodna i da je suprotna duhu normlanog života.

Laž donosi 'korist', 'dobit'. Jednostavno laž se 'isplati' i zato je svako koristi i očekuje njene rezultate. Laž je kratka, veoma brzo se pokaže kao prevara, kao podmetačina, brzo pokaže svoje pravo lice.
 
* * *
 
Gdje se dodiruju laž i strah? Zašto strah predhodi laži ili je, možda, obrnuto? Laž je strah da se ne dogodi ono što priželjkujete drugome. Ili da se ne dogodi ono što vam neko priželjkuje. Strah ima preventivni karakter, odnosno da štiti od ne daj Bože, a laž da napada, da ne ostavi prazan prostor. Laž je pretočeni strah iskazan govorom.

Laž je metod da se dođe do cilja. Posljedice se ne podrazumijevaju. Kod lažova ona se koristi kao iznenađenje, da izazove reakciju: pa zašto sve ovo?

Nekada se laž podrazumijevala samo u politici i nekako su svi bili saglasni da je tolerišu, da je trpe, ali ne u većim količinama od onoga što se može podnijeti i da se na to niko ne ljuti ili budni. Danas je laž i tamo gdje joj nije mjesto i gdje je ljudi ne očekuju. Lažovi upravo igraju na prepad, na iznenađenje, na neočekivanje i tada najbolje i sa najvećim zadovoljstvom plasiraju laži. Prosto da se čovjek uhvati za glavu kada vidi, čuje ili doživi gdje sve i sa kojim količinamam laž stanuje, kako se valja i kako se preko tog prelazi ćutke. Laž kao svakodnevnica, kao stil života, kao način ophođenja.

I kada se jednom upletete u laž, teško je odatle izaći. Gotovo nemoguće! Laž vas ponese, vi nju takođe i evo miline. Uljuljkuju se zajedno i tako svaki dan. Laž hrani samu sebe, prosto ide sama od sebe; čovjek se na to navikne i onda ne može bez nje: svaka druga stvar, koja nije laž, čudna nam je, pa čak i odvratna, nismo se na nju navikli, krši nam poredak stvari, krši nam sistem od laži. Jednostavno rečeno, ako nije slagao ili ako nije uzeo dovoljnu količinu (dozu) laži on ne može da živi. I nemože shvatiti da neko drugi ne osjeća privilegiju da laže ili da ga neko drugi laže, odnosno kako nemaju potrebu da lažu ili da ne budu slagani. Za lažove je nevjerovatno i nezamislivo da uzmu nešto za ozbiljno ako nije laž, ako nije prevara, podmetačina.

Laž je sve ono što te odvlači da budeš čovjek, da budeš u saradnji sa prirodom, sa Bogom, sa poretkom; da budeš stalno u onome šro je realna stvarnost, da joj se približiš i da u njoj uživaš. Tamo nema mjesta za laž, tamo laž propada veoma brzo i sama od sebe. Laž inače propada uvijek i svako ima privilegiju da propadanje posmatra direktno u oči, izbliza, da bude svjedok kako laž skončava na tužan, ali realan način. Toliko tužan da je jednak količini ushićenja sa kojom se lagalo ili prihvatalo laž.

Laž uvijek ima dimenziju da nešto prikriva, da taji. I za jedno vrijeme to polazi za rukom. Ali svaka stvar i pojava ima svoj neminovni tok koji se ne da sakriti i koji uvijek pokaže svoje istinsko postojanje, postojanje kakvo u stavrnosti jeste, svoje istinsko bitisanje, odvijanje koje se ne da sakriti i tajiti od nikoga.

Strah i laž su na istoj talasnoj dužini. Ili tačnije, međusobno se talasaju, gone i tjeraju tamo gdje čovjek ne bi poželo ni sebi da ide. Ali, to su čudni putevi laži i straha i nemaju kud nego da te povedu u bezizlaz, u propast, u sramotu.

Najsmješnije, ali i najdopadljivije u isto vrijeme, je posmatrati i slušati kako se lašci, ili više njih, lažu. Kako lažov laže lažova i kako lažov zna da ga lažov laže, dakle kako svako zna i podrazumijeva da ga sagovornik laže, ali je svjestan i zna da i on laže i da niko nikome ništa ne zamjera, ne opominje ga i ne skreće mu pažnju. I to tako traje na svako mjesto gdje se okupe barem dvije osobe; pije se kafa i svi prepričavaju laži koje su od nekoga čuli, uzeli je sa susjednog stola, onako u prolazi ili su pročitali samo naslov u nekoj novini.

Svi drže telefone u ruci i s vremena na vrijeme i, ponekad veoma često, prevrću stranice po internetu sa željom i iščekivanjem da nađe neku vijest koja će ga iznenaditi, zaprepastiti, preneraziti, potresti ga iz korena, natjerati ga da se trese od zabezeknutosti. Cijele nacije drže u rukama mobilne telefone i čekaju da ih neko slaže.

Ali, i laž više nije iznenađenje. Iznenađenje je kada nekoga čujete da iskreno priča, ponaša se pošteno i nikoga ne laže. To se može i prikriti, ali svi znaju da je tako i svi bi bili takvi da nije nekog interesa ili koristi od laganja.
 
* * *
 
Laž je državna institucija broj jedan. Lažu ljudi da bi se primila plata i zato što je lažov zadužen da na najbolji način širi laži; da redovno laže, da ćuti u prisustvo većih lažova i da tako peče zanat ili da klima glavaom kada se laž podrazumijeva; od laži se prave ideologije raznih predznaka, koje žive određeno vrijeme i onda se napuštaju da bi bile smenjene sa navodno nekim istinitijim ideologijama, modernijim učenjima; a u stvari ponovo na sceni dolazi 'nova' laž, spakovana u novo ruho, nov govor, nastup ili pakovanje.

Sistematska i sistematizovana besomučna laž. Laž zasnovan na 'nauci', na nekakvom znanju, na nekakvom sistemu. I kada se osvrnemo unazad mi vidimo ogromno polje prosutih laži kroz razna učenja i sisteme, tako da mi hodamo po grobovima razno-raznih ideja i svaki dan ih sahranjujemo, jer se navodno rodila nova, pouzdanija, uvjerljivija istina, a u stvari još nevjerovatnija laž.

Laž je doista nevjerovatna, izvan stvarnosti, ali je dopadljiva, privlačna i nobavezujuća. I možda iz tog razloga većina vjeruje u laž; vjeruje zato što je ona prazna, što ne ukazuje na ništa i upopšte ne zamara; nema sistema, sve je slobodan stil, bez ograničenja, pravila i, naravno, posljedica.

Najrasprostranjeniji su oni lažovi koji od svakoga traže da ga ne lažu, da mu govore istinu (naravno ako je i oni znaju) i da ga gledaju pravo u oči. Lažov zna da ga lažu i buni se, jer mu je 'povređena' lažava sujeta; nervozan je što ga lažu i što mu ugrožavaju poziciju da bude jedini lažov, odnosno buni se jer mu se neko pridružuje njegovoj 'privilegiji'.

Čovjek je tako napravljen da tačno zna i tačno prepoznaje šta je laž a šta je istina. Ali, se tokom života naučimo da istinu pokrivamo, da je povremeno izokrenomo, da laž maskiramo i da ih namjerno mješamo kako bi nekome zavarali trag i da bi ga odveli što dalje od nas, naših potreba i naših želja; veoma često laž prikazujemo kao istinu i obratno i sve tako dak nas neko ne otkrije ili nam se laž ne obije o glavu. Malo je njih ko se u takvoj situaciji istinski vrate na pozicijama istine, na urođenu prirodu, koja nepogrešivo i neminovno zna šta je laž a šta istina.

Na laž se bunimo i reagujemo ako nas tangira, ako nas boli; u suptotnom pored nje prolazimo kao da je uopšte nema. Bol je jedini pokretač da reagujemo na laž, da joj se eventulano suprotstavimo; ako nas zaobilazi nemamo ništa protiv. Laž i istina se mješaju i nikako da se izvedu na čistunac, istina stanuje na veoma retkim mjestima, a laž može sa lahkoćom svuda da se skrasi i da joj je udobno; ponekad zna da udobnost potraje godinama. Za mnoge znamo da su trajale vjekovima, i zato mnogi laživi žele da se priključe ovoj 'privilegiji', ovom carstvu od zadovoljsta, od potrebe da bi se bilo u skladau sa većinom, sa moćnicima i zato što donosi privid; a privid je nešto što najviše ljudi vole i što je neodoljivo privlačan, ali je prazan.

Laž je skopčana sa golotinjom, jer te vremenom laž ogoli, skine ti svaku masku koju nosiš. Dakle, lažov je uvijek pod maskom, ali kako ih god stavlja tako ih još brže skida. Odnosno, maske su uvijek svježe kao i laži i nikada se ne ponavaljaju; nama iste laži dva puta. Lažovi su najmaštovitiji ljudi jer nude uvijek novo, sveže, ne viđeno i nevjerovatno; laž nema kraja, pa čak i tada kada se potpuno ogoli, kada se otkrije i kada se sruši; uvijek nađe izlaza da preživi i da nastavi svoje neumoljivo postojanje; nastavljaju da živa i dalje kao da ništa nije bilo, kao da se ništa nije desilo; i dalje nastavljaju da lažu i to bez pokrića; ponašaju se kao da ih niko ne vidi, ali većini i ne skriva golotinju, komotno sa njom živi; navikli se na laž i vjerovatno im je udobno i lijepo; kipte od zadovoljstva što su se pokazali kao lažovi, što su nekoga prevarili i što su se ostavrili na način koji im dolikuje i pristaje.

Odnosno, moglo bi se reći da je laž dobrovoljno pokazivanje golotinje, strip tiz uživo i pred raznovrsnom publikom; laž ogoljava do krajnosti i čini čovjeka nedostojnim života kao normalno ljudsko biće; laž čovjeka dovodi do granice da posvjedoči da je niko i ništa, da ne zaslužuje ime čovjeka, da se stidi samoga sebe, ali samo pod uslovom da sebi prizna da je nepotrebno lagao, da je hulja, klipan i rogonja. 
 
* * *
 
            Samo je čovjek obdaren (sposoban) i može da laže.
            Ostali svijet (životinje, biljke…) tu sposobnost nema i zato ne umeju (ne znaju) da lažu. Oni mogu ga pogreše, ali su naivno iskreni i ne mogu ništa da sakriju. Jedino što mogu je da se stide.

            I čovjek zna da se stidi, ali je na to posve zaboravio, sve mu manje pada napamet. Više voli da laže ili da ga lažu, da se skriva, više mu odgovara da se pretvara, pravda, da nalazi izgovore, da se prenemaže…

            Laž je svakodnevna, sistematska i opšte prisutna. Jednostavno sve se taji i skriva. Ljudi se pripremaju kako da podvale, da zabašure, prikriju… kada nešto treba da se pokrije (da se laže) mukotrpno se sprema odgovor (laž); priprema se lažna priča kako da se laž upakuje kao istina, da laž izgleda stvarno, da joj se povjeruje, da se ljudi upecaju i da je progutaju, veoma često svjesni da se radi o notornoj laži, ali im se hoće da povjeruju, ponekad što im laž izgleda lijepa, prihvatljiva i dopadljiva, laž kao ugođaj, zabava, poigravanje, a ponekad nema druge jer laž nema alternativu.
            
        Uostalom, kao da nas svijet tjera (gura) da lažemo. Kao da nam sugerira i kaže: 'Morate da lažete da bi opstali! Takav je red i sistem – svi lažu i zašto bi vi bili izuzetak. Ne možete biti crne ovce. Ako, pak, budete, onda vas nema, laž će vas potpuno pomesti kao nesposobne lude, koje su neprilagodljive, ne znaju da se snađu, ne znaju da budu lukave i da perfidno lažu.'

            Laž se ustoličila, caruje. I ne bi bilo problema da je laž sama. Po pravilu sa njom se kote i druge nevaljalosti, gnusobe. Laž prati horde lopova, lupeža, prevaranata, otimača, prisluškivača, došaptača, potkupljenika, lažne propagande… Oni se sa lažu iskradu, proguraju i uđu u društvo, u politiku, nauku, kulturu, umjetnost… u život. A kada uđe ovakva lažljiva i prevarantska bulumenta eto ti razaranja porodica, brakova, društva država… Samo malo zagrebit po površini i vidjećete carstvo lupeža, hoštaplera, prepredenjaka, lažova, bez obzira na uglađenost, dotjeranost i obrazovanje. Što su obrazovaniji veći su lažovo. Škola ih je naučila da taj zanat dobro ispeku i ovladaju, naučno, stručno, retorički i stilski dotjerano.
            Kako se odnositi prema lažovima?

            Normalno, za sebe i za one kojima je stalo – držite istinu i prema njoj se odnosite ozbiljno i sa dužnim i potrebnim poštovanjem.

            Ako ste okruženi lažovima, samo budala može da ne laže. Ne zato što mu je to potreba, nego zato što to lažovima odgovara, godi im, osjećaju se komotno i zadovoljno. Čini im ugođaj da imaju nekoga ko im pravi društvo, da nisu usamljeni i da su zadovoljni uljuljkivanjem u nestvarnom svijetu.

            Niko i nikada kao mi nije se naslušao laži za posljednjih decenija dvadesetog stoljeća. Slušali smo i prije toga i još  ćemo slušati laži, bezočne i nevjerovatne. I na kraju ćemo vjerovatno skončati u provaliju laži, koja se svakim danom produbljuje da joj ne vidimo (naziremo) kraj (dno).

            Naslušali smo se laži, veoma sistematski pripremanih, skrojenih od veoma umnih (ali lukavih i prepredenih) ljudi i sa ogromnom vojskom spremnom da bezočno lažu na svakom ćošku, ali sa još većim stadom da lažima povjeruje i da se po njima vlada.

            Laž i lažovi podržavani su od državnih i javnih institucija: televizije, radija, novina, putem mitinga 'istina', događanje naroda, komunalnih preduzeća, policije, vojske, udruženja žena, ptica, lopova, zatvorenika… Potpuno lažni ljudi, lažne i izmišljene situacije, scene, izmišljeni i lažni tekstvoi, feljtoni, knjige, lažna umjetnost, filmovi… Lažni novinari (huškači), političari, ratnici, patriote, značke, bedževi… Notorni lažovi po autobusima, vozovima, policiji, vojsci, zatvorima… Lažni izvještaji, referati, ankete, saopštenja, oglasi, apeli, govori…

            Kamara lažova dirigovana i kontrolisana iz jednog centra, zadužena da se laž sistematizuje, stavi pod kontrolu (ako je to uopšte moguće), da laž bude stil, način ponašanja, življenja i umiranja. Svi lažovi se tako ponašaju, žive i umiru kao notorni lažovi ili prevareni od laži. Neki, jednostavno, žive da bi lagali, laž kao zadovoljstvo, kao slast i kao ponos, sve dok se laž ne pokaže kao nekorisna, uzaludna i propala stvar. Naravno, ako se shvati, ako se sazna da od laži, na kraju, nema nikakve fajde.

            Na ovim prostorima i šire sve se pokazalo lažnim i promašenim. Lažna država, lažni ratovi, lažan i propali sistem i jednostavno laž se više nije mogla lahko podnijeti i moralo je sve propasti i urušiti se na veoma drastičan način. Inače, tako je sa svim lažima, jer sve laži su iluzija, fikcija koja mora jednog dana propasti. Svjedoci su vojska poludjelih, samoubica, ubica, pune bolnice osakaćenih, socijalnih bijednika, skitnica, siročadi, invalida, zatvorenika, beskućnika… 

            Nemojte misliti da laži nema i danas i da smo naučili lekciju. Ima i biće je još i možda više nego prije. Lažni novci, lažne banke, lažni lekovi, lažni rezervni djelovi za sve, lažno gorivo, lažni kruh, lažne teorije, ideologije, učenja, naravno lažna historija, geografija i politika…
Sluđeni smo i neznamo razlikovati lažno od istinito, prolazno od neprolazno. Toliko se laž namnožila da strepimo i sa rezervom primamo, čak, i istinito i očigledno, kao da u svemu leži vrag, kao da smo opčarani jer se sve potura, vara se i laž se dobro pakuje i šminka. Laž se brka sa istinom, laž se brani istinom, ali i istina lažima. Čudno se mješaju, prožimaju i zato smo prepanuti, začuđeni, sluđeni i ukočeni da ne znamo šta ćemo, kako da postupamo, da li i zašto bi nekome povjerovali i imali pouzdanje.

            Naravno, ne tjeram vas da lažete, nego da budete oprezni, jer u svakom trenutku viri laž, prevara, isprazna priča, trač. Većina ljudi je zajednljiva, prepredena, neiskrena, nevspitana… A vi kako hoćete.
 
Piše: Mehmed Hamza