Odrešiti ili preseći?!

Beljulj Bećaj
Beljulj Bećaj (Belul Beqaj), rođen je u Prizrenu 1957, gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Prištini i doktorirao političke nauke na Univerzitetu “Kiril i Metodije“ u Makedoniji. Autor je stotine javnih i naučnih radova.

Piše: Beljuj Bećaj

Do presečenog rešenja dolazi zbog toga što ne možemo da odrešimo probleme na drugi način sa istim ljudima koji su stvorili te probleme!

Poštovani prijatelju,

Tokom studija u Beogradu družio sam se sa svima. Valjda zbog sličnih životnih pogleda, neposrednosti i spontanosti, sa Bošnjakinjom iz Prijedora imao sam prisniji odnos. Ona je bila ilustrativan primer razobličenja onih koji su imali predrasude o Bosancima i kulturnom diverzitetu. Razoružala ih je svojim karakterom, širinom, razumevanjem, tolerancijom, načitanošću i inteligencijom. Posle rata u BiH, odnosno Dejtonskog sporazuma, pre 23 godine, nažalost, nestankom bivše zajednice, sve više i više su se proredili kontakti i sa njom.

Posle upućenog pisma predsednika SAD-a, gde se pozivaju lideri Kosova i Srbije na potpisivanje “istorijskog sporazuma” setio sam se njene vizije balkanskih nacija, i zbog čega je ona onomad, bila opčinjena mudrim i dalekovidnim mislima Meše Selimovića.

Jednim povodom, u mom leksikonu uspomena, urezala je jedinstvenu Mešinu poruku: „Što je to s nama i sa životom, u kakve se to konce saplićemo, u što upadamo svojom voljom, u što nevoljom, što od nas zavisi, i što možemo sa sobom. Nisam vešt u razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.”

Poštovani prijatelju, verovatno, imajući u vidu sve što se dešava sa nama i oko nas i ovom prilikom, drugi će krojiti našu sudbinu?! Da li zbog toga što su pametniji i mudriji od nas?  Da li zbog toga što neprekidno šaljemo poruke da naša sudbina ne zavisi od nas?! Ili nas možda drugi više vole, nego mi sebe?! U kakve se to konce saplićemo? Da li svojom voljom ili nevoljom upadamo u ponor? Zašto smo došli u situaciju da neko drugi preseče našu sudbinu, umesto da smo mi razrešili uzroke koji su nas doveli do ovakvih neprihvatljivih odnosa? Zašto olako osuđujemo druge, gotovo nikad sebe? Dokle ćemo dozvoliti da se prošire mitovi u koje sami ne verujemo? Zašto, bespogovorno, olako, nedostojanstveno, prihvatamo princip da treba da se složimo sa promenom principa kada se radi o nama…?!

Nažalost, stičem utisak da će se u ovom procesu uzajamne normalizacije, koji se vodi zbog nas, imajući u vidu nedavnu prošlost iz Dejtona, posle pisma koje je uputio predsednik Tramp našim liderima, u nespremnosti da mi odrešimo naš problem, to verovatno preseći “mimo nas”, uz prisustvo naših lidera. Dosta improvizovanih „dijaloga o dijalogu“ između Albanaca i Srba je bilo, ali prave autentične, iskrene i poštene predloge građana koji žive na Kosovu, zbog izrazitog protagonizma “pregovarača“, niko nije čuo; ovih građana koji nemaju drugog izbora nego da žive na Kosovu! Zašto?

Prvo, setimo se da je pre početka dijaloga o normaliziciji odnosa Kosova i Srbije, Kontakt grupa (31. januara 2006), ”mimo nas”, odredila nekoliko principa koji potonjim pregovaračima nisu dali odrešene ruke za konačan sporazum. Ali pismo koje je uputio predsednik SAD-a liderima Kosova i Srbije gde se, pored ostalog, „raduje“ što će biti u prilici da ugosti kosovskog i srpskog predsednika u Beloj kući kako bi proslavili ono što bi „predstavljalo istorijski sporazum“ dokazuje da su pregovarači ”mimo nas” ali, u naše ime, imali odrešene ruke da se dogovore i o narušavanju principa Kontakt grupe da: Nema povratka stanja pre marta 1999, nema ujedinjenja sa nekom drugom državom (mislilo se na Albaniju), niti sa nijednim delom druge države (mislilo se na zapadnu Makedoniju, sada se misli i na Srbiju). Ukoliko se Kosovu oduzme jedan deo i pripoji se Srbiji, onda će se Kosovo vratiti na stanje pre marta 1999. Kao posledica toga sleduje mogućnost ujedinjenja Kosova sa Albanijom ali i zapadnom Makedonijom! Odnosno, ukoliko se naruši princip promene granica, kojim argumentom se mogu suprotstaviti slična nastojanja, recimo Republike Srpske ili zapadne Makedonije…?!

Drugo, mimo, političke volje Bosanaca, Srba, Hrvata, ali u prisustvu njihovih lidera, pre 23 godine u Dejtonu, (SAD) presečen je rat u BiH. Poznavaoci tamošnjih prilika kažu da “Dejtonski sporazum nije kreirao samo tri feudalno-stranačke teritorije, već i tri pravosuđa, tri policije, tri školstva, tri istine, tri istorije… Tri vrste života koje se međusobno ne dodiruju, suštinski razlikuju i trajno segregiraju u nešto u čemu građani BiH više ne vide budućnost – zato odlaze.” Poznavaoci tamošnjih prilika kažu da se može reći da Dejtonski sporazum u BiH već odavno ne postoji jer, istini za volju, nikada nije ni delimično ispoštovan. Postoji tek prisila da se, takav kakav je, mora poštovati, koliko-toliko, jer je svaki mir, bolji od bilo kakvog rata.

Dakle, prijatelju, budući da naše odnose nismo odrešili vekovima, sve ide u prilog scenariju da će se za par meseci u Garden roses (SAD) “gordijev čvor“ preseći uz šampanjac, potpisivanjem takozvanog Sveobuhvatnog sporazuma pravno obavezujućeg sadržaja! Čeka se samo formalni susret da se to “proslavi”!

Oni koji budu presekli, kažu da je “zamrznuti konflikt” gori od presečenog rešenja! Nažalost, iako građani svakodnevno sa Kosova odlaze masovno, zbog toga što ne vide perspektivu, nemamo moralno pravo da osudimo one međunarodne koji budu sekli čvor, ali je sigurno da presecanje neće stvoriti bolju perspektivu u odnosu na Dejtonski sporazum.

Tačno je da nisu normalizovani odnosi Srba i Albanaca ali konflikta nije bilo. Do presečenog rešenja se dolazi zbog toga sto ne možemo da odrešimo probleme na drugi način sa istim ljudima koji su stvorili te probleme! Probudimo se! Naša građanska obaveza je da, pre svega, promenimo sebe, a na svakom od nas je da iskoristimo upravo ovo vreme! Neodgovorno je biti posmatrač u utakmici gde se odlučuje o nama, zar ne?!



Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.