FT1P ili FTSP?

Fadil-Lepaja
Fadilj Ljepaja, rođen 1962. godine u Podujevu. Prištinski je kolumnista i osnivač Centra za balkanske studije, nevladine organizacije koja okuplja analitičare koji se bave međuetničkim i međureligijskim temama. Diplomirao je književnost, a na postdiplomskim studijama izučavao maskomunikaciju. Ljepaja je 80-tih bio jedan od vođa Narodnog Pokreta za Republiku Kosova, politički zatvorenik u bivšoj Jugoslaviji, a 90-tih je bio omladinski funkcioner DSK, aktivista za ljudska prava DSK, aktivista Odbora za ljudska prava, da bi krajem devedesetih pristupio i OVK.

Piše: Fadil Ljepaja

Manje više svi se slažu da su kosovski Srbi, politički, potpuno pod kontrolom zvanične politike Beograda. I poneki, na Kosovu, koji je “nesvrstan”, veoma brzo ga svrstavaju u vrstu. Nažalost, još se ravnaju u vojničkom stroju, na Severu.

Tako, samo pre nekoliko godina, kosovski Srbi nisu ni hteli da čuju za “prištinske” papire, a kamoli da ih „skoro“ kompletiraju, te u najboljem slučaju da im zafali po koji papir.

FT1P, dosetka mog sagovornika, bi se u slučaju Kosova, mogla preurediti u FTSP, tj. ‘fale ti svi papiri’. Na kraju krajeva, beogradska politika, na tom famoznom i skoro bez rezultata dijalogu, baš je u tim papirima tražila đavola, tj. cepidlačila. Naime, ako je po tim merilima gledati, Srbi u 99% slučajeva nisu ni pokušavali da kompletiraju dokumentaciju, jer, po zahtevu Beograda, nisu priznavali legitimnu, od građana proizašlu, vlast na Kosovu, te su uvek težili, bar po njihovim predstavnicima, nekoj tamo vlasti koja bi se bazirala, isto, na nekoj tamo bitki od pre 600 godina, kojoj, usput rečeno, fale skoro svi istorijski papiri. Ali legende, narodne pesme i običaji mogu poslužiti umesto papira. Nekima je i to dovoljno!

Moj uvaženi sagovornik nije odgovorio na moje “gotovo prostodušno pitanje” šta to Srbima čine kosovske vlasti ali to ga nije ometalo da svu krivicu, i za sve, svali na “prištinsku” stranu, koja, eto, gnjavi Srbe papirima, kao da Srbe u Srbiji niko ne gnjavi papirima. I kome to treba sad, Srbinu gledati u papire, u ovo vreme, kad toliko Srba fali na Kosovu? Kome je važno da gleda Srbima u papire, tj. da se vidi ko je i odakle dolazi? Gle’ ti čuda, prištinskim vlastima je važno da li je neki Srbin sa Kosova ili nije, kada mom uvaženom kolegi, i ne samo njemu, to uopšte nije važno. Važno je da je to Srbin, i da želi da živi na Kosovu.

Pa u principu, ne bi ni bilo ničeg lošeg u tome da ljudi žele da žive na Kosovu, makar i kad  nemaju gde drugde, makar da to nekome i liči na državni projekat, kao opravdanje neke nove kolonizacije, kao rešavanje problema srpskih izbeglica na Balkanu, na račun i na pleća još slabe kosovske države.

Ako bi se pričalo, i ne samo pričalo, nego i radilo na povratku Srba koji su rođeni na Kosovu, ili onih koji, od pre rata imaju bar neku imovinu na Kosovu, onda bih shvatio o čemu pričate, i to bih i „prostodušno“ podržao, ali „ljutiti“ se što vlasti na Kosovu traže papire Srbima… i to srpske papire, mislim da je to previše, čak i za jednog Đurića, a kamoli za vas uvaženi kolega!

Pa zar Vi, uvaženi gospodine, stvarno verujete da kosovske vlasti ne treba da traže papire, čak ni one papire izdate pre 1999? To pravilo je važilo i važi i za ostale stanovnike Kosova, i iskreno, svima nama je falio po koji papir, dva ili tri, koji su uglavnom nestali u zapaljenim, porušenim ili opljačkanim kućama za vreme rata, ali su vlasti na Kosovu ipak insistirale na tome, i na kraju, neke smo stvari morali dokazivati čak i sa računima za struju, ili za ostale komunalije od pre 99. godine, tj. srpskim papirima.

Vi se bavite, pored mnogih tema, još i „diskriminacijom“ koju kosovske vlasti vrše nad Srbima, jer iako Ustavom i zakonom priznaju dvojno državljanstvo, prave probleme Srbima zbog dokumenata Republike Srbije. Verovatno, da ste dublje razmišljali o toj temi, shvatili biste da kosovski građani, osim kosovskog, imaju pravo i na drugo državljanstvo. Kosovski Srbi, po zakonu, državljanstvo Srbije treba da imaju kao drugo, a ne kao jedino. Treba biti državljanin i Republike Kosovo da bi kosovske vlasti imale te “dvojne” obaveze, koje ne mogu imati ako su oni samo građani Republike Srbije, te se u tom slučaju prema njima, s pravom odnosi kao prema stranim državljanima.

„Ne žale se uvaženi kolega Ljepaja, kosmetski Srbi zato što su besni i razmaženi, već zato što im u prištinskoj državi realno nije dobro. Znam da nikome nije dobro, uključujući i Albance, ali Srbi su još – kao ‘neprijateljska manjina’ – dodatno diskriminisani,“ nastavljate Vi uporno da mi dokazujete ono što je meni dobro poznato, ali i uz to dodajete i svoje dosta proizvoljne konstatacije. Ja verujem da je svakome ko je do kraja čitao moje besede ovde poznato da ja ni u kom trenutku nisam tretirao kosovske Srbe drugačije do kao kosovske građane koji imaju ista prava koja imam i ja. Srbi na Kosovu, posle ’99. nisu nikad tretirani, od države, niti od međunarodne zajednice, kao neprijateljska, pa čak, ni kao manjinska zajednica, iako su to uvek bili (manjina), iako su se uglavnom tako ponašali prema novoj državi (neprijateljski).

Ja mislim da je veoma važno po našu debatu, da Vi uvaženi gospodine, stvarno posetite Kosovo, i popričate sa ovdašnjim ljudima, a ne da se ravnate po portalima ili izjavama zvaničnika iz Beograda, pa čak i sa Kosova, koji uglavnom ne misle na interese građana Kosova, već na svoje lične i grupne interese.

Multikulturalno Kosovo se strpljivo i uporno gradi, i na kraju imaćemo to, uprkos destrukcijama koje dolaze od ekstremista, sa one i ove strane kosovsko-srbijanske granice. Ja se nadam da ćemo, umesto da se igramo granicama i razmenom teritorija, njih učiniti evropskim, tj. prohodnim, kao što će veoma brzo biti i granica između Kosova i Albanije.

Na kraju, ja bih se osvrnuo i na vaše tvrdnje o „osećanju nesigurnosti kod Srba zbog toga što gotovo nijedan zločin nad Srbima počinjen posle dolaska KFOR-a nije kažnjen“. Mi smo skoro svaki put o tome pričali. Slažem se potpuno da na Kosovu skoro ništa nije učinjeno da se rasvetle, ne samo posleratni zločini nad Srbima, nego i nad Albancima. Ja sam i u drugim medijima na albanskom potegao to pitanje, i nažalost, najveći argument onih koji se ne bi složili sa Vama i sa mnom, po tom pitanju, jeste da ni srpske vlasti u Beogradu nisu ama baš ništa učinile da bi se rasvetlilo na hiljade zločina nad Albancima na Kosovu, te da se na hiljade zločinaca šeta slobodno po Srbiji, ili na severu, bez da se iko njima pozabavio. To nije dobro ni za Srbe, ni za Albance na Kosovu, i to pitanje je jedno od osnovnih, za povratak poverenja među ljudima, i u institucije. Slažem se potpuno, bez obzira na brojke, da ne postoje moji i vaši zločinci, niti moje i vaše žrtve, nego da postoje samo zločinci i (civilne) žrtve. Žrtve su naše, naše i vaše, a zločinci nisu ni naši ni vaši, nego zločine treba rasvetliti, a zločince treba imenovati i suditi im.

Na kraju, i moje sledeće pitanje. Naime, Vi pričate o „svim tim Srpkinjama“ “koje su silovali uniformisani borci iz OVK“, i moram priznati da ja, iako živim ovde, nisam nikad čuo takve tvrdnje nijednog Srbina, a kamoli od Albanca. Ja bih iskreno da Vas ohrabrim u tome, da Vi iznesete pred javnost bar neke podatke o tome, a ne samo tvrdnje, kako bi kosovske ili međunarodne strukture bile time javno prozvane da to rasvetle. Rasvetljavanje svih zločina je najbolji doprinos miru i pomirenju na Balkanu. To bi moglo da posluži i kao uvod u temu koju ste Vi već načeli, a to je pitanje statusa (posle)ratnih žrtava na Kosovu, i to ne samo srpskih.



Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.